adj. (sg. N m. betežliv, -i, f. -a, n. -o, A m. -oga, pl. A n. -a) etim. v. beteg.
1. boležljiv; bolestan; usp. betežļiv, bolestiv, bolezliv, bolezļiv1, boležliv. B (s. v. cachecticus … betežliv … zlospraven … najmre koi sehne), P (s. v. corpus integrum 84). Imala sam otca kruto pobožnoga … vu telu pako jako gingavoga i betežlivoga. Fuč 318. Akoprem bil bi betežliv vu želucu, ništarmańe Božju službu … izveršiti nigdar ni zamudil. Gašp I, 420.
2. koji izaziva bolest, bol. Materia betežliva zleže se vu stanovitu stran tela i spačku postavi posluvańu naturalskomu. Lal vrač 27.
3. koji je posljedica bolesti. Nadojde onda suhi i betežlivi kašel prez vsakoga pluvańa. Lal vrač 105.