Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika

adj. (sg. N m. kehlav, G m. -oga, I m. -imi) etim. v. kehļa; isto što kehļav 1. Prijeti [se] imaju … oni koji su debeloga, ne vendar kehlavoga vrata. Vojn 2. Od Vuzma do Vuzma ločeju kak bedaki, tokvani, klokani, s kehlavimi požiraki. Krl 46.

adj. (sg. N m. kehļav, n. -o, f. -a) etim. v. kehļav.
1. gušav; usp. kehlav, kehļast. H (s. v. ), B (s. v.   gutturosus;   kehļav, prid. kehļa), J (s. v.  gutturosus, strumaticus, strumosus). Beatriks imenom divojka [bila je] vsa zvita, kehļava, puklava. Gašp IV, 417.
2. koji ima volju (v. kehļa 2). J (s. v.  onocrotalus … nesit vodeni ptica kehļava).