Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika

m (sg. N końic, A -a, L -u) dem. od koń; konjić, konjic.
1. ždrijebe; mladi konj; malen konj; usp. końič, końičec, końiček. H (s. v. ), B (s. v.  equuleus, mannus, minnus;  końic). Jednoč jahal je neki konžiliariuš … na miilomu końicu sedečem. Škv hasn 26. Konjic erarski, konjiček, ždrebec, ždrepček, saki dan … topli hlepček. Krl 56.
2. (vjerojatno)isto što kozel 4. B (s. v. ).
3. muz.
a. drveni podmetač ispod struna ili žica na gudačkim instrumentima, konjić; usp. końek 2, sedelce. B (s. v.  hemispherium, magas 2. … sedelce ili końic na cimbale, pecten, plectrum … gusleni lučec … końic ili sedlo guslenih strun; końic 7).
b. šibalo kojim se udaralo u žice lire. B (s. v.  pecten 4; guseni końic).

m (sg. N końič, GA -a, pl. A -e) dem. od koń; isto što końic 1. J (s. v.   equuleus),  P (s. v.  equus mannus 446). I drugi pače i końiče imaju ne mnogo vekše nego su naši kopovi. Habd ad 232. Kada staše końiča deliti, meni dadu sve staro izjahano. Popevke 196.