(se) pf. i impf. (inf. koruniti, -iti se; prez. sg. 1. korunim, 3. -i, pl. 1. -imo; aor. pl. 3. koruniše; imp. pl. 1. korunemo se; pridj. akt. sg. m. korunil, pl. m. -i, -i se; pridj. pas. sg. N m. koruńen, korunen Kraj 151, koruńeni, f. -a, korunena Kraj 142, n. koruńeno, GA m. -oga, korujńenoga Švag I, 8, A f. koruńenu, pl. N m. koruneni, G m. koruńeneh, A m. -e) etim. v. koruna.
I.
1. proglasiti, proglašavati koga kraljem ili carem svečanim obredom stavljanja krune na glavu, kruniti; usp. korunuvati, kruniti I. 1. H (s. v. korunim, koruńen, lovarikum koruńen), B (s. v. alba regalis, corono, diadema, incoronatus; korunim, koruńen), J (s. v. corono, fontanalia). Plemeniti … ni pod niču oblastju nesu, nego pod kraļevu, koteri je dostojnim zakonom koruńen. Perg 14. Henrikuš (tisk. Henricus) … je ženu svoju za kraļicu bil včinil koruniti. Habd ad 158. Predsloboda vu pravicah našeh znamenuje 1-ič list kraļa koruńenoga preslavni. Domin 56. fig. Z vencem cvetučem glavu vašu korunim. Mul zak 40.
2. fig. završiti, završavati što čime značajnim, važnim; usp. kruniti II. Konec koruni delo. Gašp IV, 813.
II. refl. ~ se kruniti se. Ne se on zato koruniti, doklem se ne pojedinal z Šalomonom, hotel. Vram post B, 51. Hotel je [Ježuš] krvjum se potiti … trnovem vencem koruniti. Bel prop 77. Korunemo se z rožicami. Zagr IV, 320.
