m (sg. N samoglasnik, pl. N -i, G -ov, A -e) gram.
1. zvučni glas ljudskoga govora koji nastaje slobodnim prolazom zračne struje kroz usnu šupljinu i nositelj je sloga, vokal; usp. glasovit 5, glasno slovo s. v. slovo. Oseb slovkih i pet samoglasnikov oneh, na koje vseh drugeh jezikov reči dokončati se moraju, on [francuski jezik] još druge sebi čisto lastovite … v pomoč zamuğava. Henr 176. Samoglasnik je slova koja se sama po sebi prez pomoči vsake druge slove izgovoriti more. Prav pis 2. Jesu dvoje versti [slov], najmre samoglasniki … [i] skupglasniki. Ğurk 52.
2. u svezama podrugačeni ~ dvostruki, udvojeni samoglasnik. Podrugačeni samoglasniki. Kakti aa, ee, oo. Nem jez 5; premeńlivi samoglasniki naziv za samoglasnike koji su kao grafemi u hrvatskom slovopisu mogli biti suglasnici, npr. i = i, y, u = u, v, y = i, j. Deleńe [samoglasnikov] na a) tverde iliti stalne, kakti a, e, o. b) premeńlive, koji večput postane u skupglasniki, kakti i, u, y. Pravop (1780) II; prosti ~ samoglasnik u opreci prema dvoglasniku. Samoglasniki podeliju se … na proste samoglasnike, oveh je 5 najmre: a, e, i, o, u. Nem jez 5; tvrdi / stalni samoglasniki naziv za samoglasnike koji kao grafemi u hrvatskom slovopisu nisu mogli biti suglasnici, a, e, o. Deleńe [samoglasnikov] na a) tverde iliti stalne, kakti a, e, o. b) premeńlive, koji večput postane u skupglasniki, kakti i, u, y. Pravop (1780) II.
